Urogenitalna atrofija (UGA) ili Genitourinarni sindrom menopauze (GSM)

Urogenitalna atrofija (UGA) ili Genitourinarni sindrom menopauze (GSM)

Prema nekim istraživanjima čak 70-80% i više žena će u nekoj fazi svog života imati manje ili više izražene poteškoće zbog urogenitalne atrofije, a samo trećina pa čak i manje će zbog toga zatražiti pomoć. Poražavajući su to podatci koji nam svima zajedno moraju biti poticaj da se puno više priča o tome i da se ženama pomogne. Razloga takvih podataka ima više: od toga da se žene srame i neugodno im je o tome pričati, misle da to nije opasno, da se svima događa, da se tu ne može pomoći i onda trpe i šute pa do toga da i mi ginekolozi snosimo svoj dio krivice jer smo svjesni činjenice da zaista «od tog nitko ne umire» pa smo uvijek puno oprezniji i vodimo više računa o npr. karcinomima i sl. A, nažalost, nemamo zasad ni posebno uspješnu i trajnu terapiju.  Naravno da su te činjenice opravdane sa svih strana, ali su to problemi koji ženama svakodnevno ugrožavaju kvalitetu života i s obzirom na sve duži životni vijek moramo im posvetiti puno više pažnje i važnosti nego što je to sada slučaj.

Što je urogenitalna atrofija (UGA) ili genitourinarni sindrom, eng. genitourinary syndrome of menopause (GSM) i kako nastaje?

Prosjek kad se teže promjene počinju javljati je oko 56 godina (3-5g nakon menopauze), ali i ranije. Donji dio mokraćnog i genitalni (spolni) sustav razvijaju se u embrionalnom razdoblju iz zajedničkog urogenitalnog sinusa te se receptori za estrogen kod žena nalaze podjednako na oba područja, kako u spolnom tako i u mokraćnom traktu. Najčešće u peri i postmenopauzi, ali nekad i ranije, nakon npr. kirurškog odstranjenja jajnika, zračenja, kemoterapije ili kao nuspojava hormonskog liječenja npr. karcinoma dojke, zbog smanjivanja koncentracije estrogena u tijelu osim drugih sistemskih promjena o kojima ovdje trenutno ne govorimo, javljaju se promjene genitourinarnog područja koje zahvaćaju stidnicu (vulvu), rodnicu (vaginu), mokraćnu cijev (uretru), mokraćni mjehur i potporni dio tj. dno male zdjelice. Tkivo je slabije prokrvljeno, stanjuje se, postaje suho, manje elastično, osjetljivo, blijedo, sklonije infekcijama između ostalog i zbog promjene pH vrijednosti rodnice, tj. prirodna kiselost rodnice prisutna u reproduktivnoj dobi se smanjuje (pH raste).

Posljedično, najčešći simptomi koji se javljaju su: suhoća rodnice praćena neugodnim i/ili bolnim spolnim odnosima (dispareunija) i sukrvicom, peckanje, svrbež, iscjedak, žarenje pri mokrenju, bježanje mokraće (inkontinencija), infekcije mokraćnog i spolnog sustava, praćene neugodnim mirisom, skraćivanje i/ili sužavanje rodnice i dr. Istraživanja u Americi su pokazala da gotovo 25% žena ima poremećaje dna zdjelice, eng. pelvic floor disorders što uključuje urinarnu i fekalnu inkontinenciju te u težim slučajevima prolaps zdjeličnih organa. Također jedna od tri žene starije od 45 godina i jedna od dvije (dakle 50%) nakon 65.g. će imati stresnu inkontinenciju i vaginalnu atrofiju koja će utjecati kako na seksualnu aktivnost tako i na kvalitetu života uopće.

Dijagnoza se postavlja nakon detaljne anamneze i preciznog ugodnog razgovora sa pacijenticom, ginekološkog pregleda, određivanja pH rodnice i citološke analize obriska vagine, cerviksa i endocerviksa (VCE ili Papa test). 

Terapija UGA lokalno je učinkovitija od sistemske primjene i uključuje estrogenske preparate, razne lubrikante (ovlaživače), hijaluronsku kiselinu i dr. u različitim oblicima te laser. Laserska terapija poboljšava prokrvljenost sluznice rodnice i stimulira sintezu kolagena i fibroblasta (vezivnog tkiva) te povoljno djeluje na epitel i ublažava simptome atrofije.

U novije vrijeme izvrsne rezultate pokazuje primjena tzv. MSC, Medicinal Signaling Cells, ranije krivo nazivane Mesenchymal Stem Cells-mezenhimalne matične stanice jer in vivo (u organizmu) one nisu matične stanice osim ako se ciljano u tom smislu koriste u laboratorijskim uvjetima (in vitro). Na upravo završenom velikom 11.om ISABS međunarodnom genetičkom kongresu u Splitu u organizaciji Specijalne bolnice „Sv. Katarina“ i američke Mayo klinike „otac matičnih stanica“ profesor Arnold Caplan je razjasnio kako navedene MSC stanice porijeklom iz masnog tkiva nikako nisu „klasične“ matične stanice. MSC nastaju iz  pericita, ne iz strome i ne diferencraju se u mezenhimalna tkiva. Periciti su razgranate stanice u bazalnoj lamini endotela svih kapilara i postkapilarnih venula u tijelu. MSC imaju imunomodulatornu ulogu, proizvode regenerativne molekule sa učinkom na mjesta na koja se apliciraju, tj. tamo gdje se nalaze, stvaraju molekule koje se vežu na opioidne receptore čime smanjuju bol i proizvode proteine sa antibiotskim potencijalom te tako djeluju protuupalno. Sve navedene aktivnosti MSC su više nego poželjne u urogenitalnoj atrofiji.  Istraživanja su pokazala da je masno tkivo veliki rezervoar MSC (u masnom tkivu ih ima 300-500x više nego u koštanoj srži) te se danas najviše izoliraju upravo iz masnog tkiva (najčešće potkožnog trbušnog) jer je najdostupnije i najjednostavnije. Njihova imunološka, protuupalna, analgetska i regenerativna sposobnost ima obećavajuću ulogu. Trenutno se u svijetu provodi više od 1000 kliničkih studija sa MSC i to za Crohnovu bolest, multiplu sklerozu, reakciju odbacivanja tkiva kod transplantacija (GVHD, eng. graft-versus-host disease), srčane bolesti, reumatoidni artritis, lupus, autizam i dr.

Iako dosad najviše i najuspješnije korištene u ortopediji za obnavljanje hrskavice zglobova, regeneraciju kostiju i kože te poboljšanje prokrvljenosti npr. kod dijabetičkog stopala, primjena MSC vaginalno (u rodnicu) pokazuje izvrsne rezultate u liječenju svih gore navedenih simptoma i to sa dugotrajnim sigurnim učinkom od zasad 5 godina, ali za očekivati je i duže jer se pokrene cijeli jedan novi regenerativni prirodni proces tog područja.  Nadamo se skoroj primjeni MSC (medicinskih signalnih stanica) vaginalno i kod nas u Svetoj Katarini gdje već imamo dugogodišnja pozitivna iskustva sa izolacijom i primjenom MSC u ortopediji.

Za kraj dodajmo još da je GSM više izražen kod žena koje puše, a one će u prosjeku 2-3 godine ranije i imati menopauzu (posljednju menstruaciju u životu). Žene koje nisu spolno aktivne će također imati jače izražene simptome zbog još slabije prokrvljenosti navedenog područja ukoliko nemaju spolne odnose, a u rizične faktore za GSM također spadaju i žene koje nisu vaginalno rađale.

U zaključku naglasimo da moramo puno više pričati o urogenitalnoj atrofiji ili genitourinarnom sindromu i moramo pokušati pomoći ženama na neki od navedenih načina jer se životni vijek produžuje, a kvaliteta života je navedenim promjenama znatno ugrožena.